![]() … ili priručnik da ne poludite dok se dete valja po podu. Stara ja, ona koja nije imala decu i o njima nije ništa znala, često je prevrtala očima kada vidi dete kako urla u prodavnici, ili klinca na ulici kako se bacaka kao da ga drma struja. Uz naravno, prigodan komentar, kako je to razmežno i kako bih ja ovo ili ono… Nova ja, koja je tek kad je dobila dete shvatila kakav se univerzum komplikovanosti i međusobnih veza, uzročnosti, pokušaja i grešaka, nelogičnosti, otvara pred njom, samo bi sa dubokim razumevanjem pogledala u pravcu roditelja, koji najčešće, crveneći se od stiga, gledaju kako da prekinu neprijatnu situaciju i ispara s lica mesta. Jer, ta nova ja zna da dečiji ispadi besa, ili temper tantrums najčešće nisu deo “razmaženosti” deteta niti neko maltretiranje roditelja (mada, moramo priznati na to pomalo liči). Oni su najčešće notmalna razvojna faza deteta i ako im se pravilno pristupi, prolaze brzo i bez ikakvih posledica i po dete a i po roditeljsku psihu. Preživela sam tantrume. Tri puta, bez posledica, verujte mi. I nekako sada sa setom se prisećam tih dana kada nam je najvećih roditeljski problem bio da li smo poklekli i detetu kupili čokoladicu, a rekli smo da nećemo. Ali taj period, od druge do treće godine zaista mi je bio jedan od težih, u roditeljskom smislu. I sa mojim živcima takođe. Činio me je da se osećam kao grozna majka koja zapravo nema pojma šta radi. A nije tako. Nema magičnog trika. To bacakanje, 100 puta ne, durenje je u stvari njihov put da nađu svoje ja. Da naprave okvir u kojem će biti njihova slika. A naše je da im obezbedimo taj okvir, ma koliko to u tim momentima izgledalo besmisleno. Teško je biti roditelj u tim momentima, kada za svakui sitnicu se nađe neko pametan i pametniji da ti kaže “nemoj to tako”. Ovi saveti vam možda neće pomoći da se izborite sa svojim detetom, ali ih pročitajte i razmislite, naći ćete neke svoje načine. 1. Budite spremni Borba sa dečijim napadima besa može da bude naporna i mentalno, i emotivno i bogami fizički. Pripremite sebe da će se u narednom periodu (nekoliko meseci pa i duže) to dešavati. Često. “Programirajte se” da vas što manje pogađa i da ne reagujete emotivno, već trezveno, ili barem što trezvenije moguće. Stalno ponavljate u sebi da za razliku od odraslih, deca još nemaju mehanizme za kontrolu svojih emocija i da je to glavni razlog njihovog ponašanja. Setite se neke situacije koja je bila van vaše kontrole i kako ste se osećali. E, tako se oseća vaše dete. 2. Ne obazirite se na okolinu Znam, ništa nije gore od javnog napada besa. Dok dete vrišti u kući, nekako se nađe način da se smiri, ali u radnji, prepunoj ljudi, dok vas svi prekorno gledaju? Teško. Zapamtite, šta god budete uradili, ljudi će komentarisati i imati mišljenje. Od onih koji će smatrati da vam je dete nevaspitano, do onih što bi “lupili po guzici i rešili problem”, preko savršenih mama i tata kojima se to nikad, ali nikad nije desilo. Zato, pustite druge i radite ono što mislite da treba: budite tihi, smireni i probajte da detetu skrenete pažnju na nešto drugo. Ili čučnite, i tihim, staloženim glasom objasnite detetu zašto ne možete sada nešto (a najverovatnije da će to biti uzrok plača) i zagrlite ga. Ako dete ne raduje, prestanite aktivnosti i vratite se kući. 3. Izbegavajte “ne” U ovom uzrastu, često se većina naše komunikacije s decom se odvija uz reči ne, nemoj. Iako deci moramo postaviti granice, probajte da izbegavate ove reči i da ih drugačije formulišete. Na primer, ako dete traži slatkiš, recite mu, umesto “ne može” – mislim da ćemo sačekati da prvo ručamo. Slatkiši nikad ne idu pre ručka, zar ne? Naravno, ako dete hoće da pretrči ulicu nemate vremena za maštovitost u izražavanju. Ali zato ovoj reči sačuvajte težinu tako što je nećete prečesto koristiti. 4. Analizirajte Posmatrajte malo ponašanje vašeg deteta. Vidite šta su okidači za napade. Da li ono samo ispituje granice, ili je iza neki stvarni problem. Moje najmlađe dete je bilo plačljivo (a nekada i sada iako ima skoro 5 godina) kada je gladno. Njeno ponašanje se menjalo drastično, a pritom nije umela da nam kaže da je gladna. Kada smo shvatili da je njoj potreban drugačiji ritam ishrane, plačljivost se drastično smanjila. 5. Gledajte dete u oči I uvek uvek se spustite do njegovog nivoa. Ako se obraćate nekom iznad detetove visine, kako očekujete da dete primi poruku koju mu šaljete? Ono što hoćete da kažete dete ne prima samo rečima, već i pomoću pogleda, govora tela. Veza očima vam omogućava da uspostavite čvršću vezu i lakše utičete na dete. Nemojte dozvoljavati sebi da se derete iz druge sobe, pokušavajući da prekinete ono što dete radi (moram priznati, ovo mi se dešavalo, i dešava još ponekad, i postidi me, jer znam koliko je glupo da dozvolim sebi da me emocije savladaju a dete korim upravo zbog iste stvari!). 6. Pripremite se da sprečite sledeći napad Ako znate kako dete raduje, i kada su mu najčešći ispadi, spremite se da to sprečite. Neka vam očekivanja budu realistična, u tom uzrastu nemoguće je da ukinete napade besa. Ali, izbegavajte takozvane okidače – nemojte dete pospano voditi u kupovinu, kada je dete gladno ili umorno, nemojte se s njim naganjati oko sitnice, držite se rituala koje imate da bi predupredili napade. Ako negde idete, unapred dogovorite pravila: na primer, idemo kod Ane da se igramo, bilo bi lepo da se ne svađate oko igračaka. To su Anine igračke, i ne možemo ih nositi sa sobom kući. Ako ste negde i želite da krenete, upozorite dete nešto ranije – na primer pre nego što pođete iz parka, najavite mu jedno desetak minuta ranije, da bi moglo da se mentalno pripremi i završi započetu igru. 7. Budite uzor Ovo se valjda podrazumeva, ali nije naodmet da ponovim: džaba pričate ako vaša dela ne podržavaju ono što govorite. Samo ako se vi ponašate u skladu sa onim što tražite od deteta, ono će znati da ste iskreni (i jednom) vas poslušati. Daleko od toga da treba da budemo mašine, ali način na koji jedemo, hodamo, kontrolišemo emocije, obraćamo se prema bližnjima, vrlo verovatno će biti način na koji će se vaša deca ponašati, iako vam to ne deluje tako u momentu dok se valjaju po podu jer ste ih naljubaznije zamolili da obuku jaknu jer izlazite na -10. 8. Ne dozvolite sebi da se izgubite Na ovoj stavki sam najčešće “padala”. Onog momenta kad padnem u vatru, iznerviram se ili počnem da se derem, 100 odsto je sigurno da neću smiriti dete, već će se na kraju, smiriti samo. Ali, tih dana ima i biće ih, kada je dete posebno nervozno, vi umorni i nemate baš mnogo živaca. Lakše će vam biti ako zadržite prisebnost i zdrav razum, ali ako se i desi da se izgubite, i to je život. Presaberite se i idite dalje. Moja omiljena mantra u vezi sa dečijim odrastanjem je “proći će”. Izvor: Mamin svet
0 Comments
![]() Roditeljstvo može biti veoma neprijatno iskustvo, posebno kada smo prepušteni na milost i nemilost našoj potpuno bezazlenoj, nevinoj deci. Mala deca govore i rade samo ono što osećaju. Ovo rade potpuno prirodno, instinktivno. To uglavnom izaziva divljenje, ali u isto vreme, nekada može biti malo čudno. U trenutku kada, na primer, vaša ćerka sa najšarmantnijim izrazom čuđenja i najljupkijim osmehom, videvši čoveka na plaži uzvikuje: ’’Mama, vidi kako je čika dlakav!!!’’ Sa najviše neprijatnosti i strahovanja roditelji se suočavaju sa postupcima kojima njihovo dete, namerno ili slučajno, povređuje drugu decu. Deca će po reakciji roditelja odmah razumeti da to što su učinila ne nailazi na odobravanje, čak pre nego što sama vide rezultat svog postupka. Naravno, roditelji su užasnuti iiz očaja neretko traže da dete kaže drugom detetu, ili odrasloj osobi: ‘’Žao mi je." Mi se oslanjamo na te dve reči da bi smo se izvukli iz neprijatne situacije i ‘’sačuvali obraz’’ pred drugim roditeljima. Ali, naše dete je zbunjeno. ‘’Kako se dogodilo da sam, pokušavajući da prođem, oborio tog dečaka i on je pao?! To misli vaš mališan od 3 godine. Deca ne sagledavaju odmah situaciju na način kako to čine odrasli, niti reaguju u situaciji onako kako bi to učinili odrasli. Njima treba vise vremena da steknu iskustvo u određenoj situaciji i da ga obrade. Dete tek počinje da shvata šta se dogodilo, a već je pod ogromnim pritiskom mame i tate: ‘’Reci bati da ti je žao!’’, kažu oni tonom koji nije baš prijatan. Dete želi da zadovolji roditelje, ali je primorano da koristi reči koje ne oseća kao prirodne, niti kao svoje. Uz to, treba da odglumi emociju koju ne doživljava. Godinama sam slušala brojna prisilna izvinjenja. Razumem potrebu roditelja za tim, ali moram da priznam da me taj postupak sekira. Da bih se zaista izvinila nekome, taj postupak podrazumeva empatiju, a empatija se razvija i to je proces koji zahteva vreme. Tempo kojim se razvija empatija je različit za svako dete. Dakle, veoma često dete nije dostiglo u svom razvoju tačku na kojoj je spremno da razume, da oseti razlog za ivinjenje, a još manje je sposobno da reči koje izgovara oseti kao svoje. Ono što još više brine je činjenica da dete koje je roditelj gurnuo pred drugo dete I naterao ga da kaže "izvini", dobija poruku da se izvinjavanjem svaka ‘’šteta’’ popravlja. Ono može da udari drugo dete, ali kada kaže: ‘’Žao mi je!’’, sve je rešeno! Dete ne može da ‘’nauči empatiju’’ od prisiljavanja na neiskreno izvinjenje. Pa, šta da radimo kad naše dete povredi nekoga? Ako dete pokazuje tendenciju da povređuje drugu decu kada je umoro ili frustrirano, najbolje da budete u blizini i da intervenišete pre nego što neko dete bude povređeno. Možete energično, nepokolebljivo reći: "Neću dozvoliti da ga udariš", zatim stvorite fizičku granicu između dece. Ili, prosto, zaustavite svoje dete u nameri da povredi drugo dete. Ako ste zakasnili, i dete je povređeno, trebalo bi da se vi sami izvinite povređenom detetu i njegovim roditeljima, a potom odmah sklonite svoje dete odatle – recite da je vreme da se ide kući. Generalno, kada se mala deca namerno ponašaju agresivno, ona vam zapravo, daju znak da se osećaju da su "van kontrole" i da je potrebno intervenisati. Ne može se očekivati od njih da se sami kontrolišu, a još manje, da izraze žaljenje. Ako je dete dovoljno odraslo da može da razume izvinjenje i povredi slučajno drugo dete, i delje je bolje ne terati dete da se izvinjava. Bolje je sačekati da dete stekne uvid u situaciju i modelovati njegovo ponašanje sopstvenim primerom kao u primeru koji ću navesti. ... Otišala sam do malog dečaka, njegova mama je rekla da su upravo skinuli konce sa rane na nozi koju koju je dobio u igri sa mojom ćerkom. Naravno, nije ga namerno povredila, ali je bila grublja nego što je trebalo. Rekla sam: "Jaoj, žao mi, užasno mi je žao, nadam se da ti cipela ne žulji ranu. Znam da je to jako osetljivo mesto na nozi.’’ Dečak mi je pokazao ranu, rekla sam sa žaljenjem: ‘’Vidim..’’, a moja ćerka je tada obrisala suzice, prišla mu i izgovorila ‘’Žao mi je..’’ U nekim slučajevima, postoje bolji načini za iskupljenje od izvinjavanja, kada se reaguje prirodno. Deca iskrenim gestovima pokazuju žaljenje. Dečak koji je gladi svog protivnika po leđima kada su sudare tokom utakmice, ili dete koje nudi igračku detetu koje plače, ili ćerka koja poseže za ubrusom za brisanje da skupi prosuti sok – to JESTE način izražavanja prave empatije. Ako želimo da nam dete da izrazi svoje iskreno izvinjenje, moramo biti strpljivi i ne smemo da ga ‘’guramo’’. ''Dobar dan’’, ‘’Doviđenja’’, " Hvala ", sve su to reči kojima moramo učiti decu. Ali ‘’Izvini’’ je nešto što potiče od roditeljskih očekivanja. Budući da je naš cilj je da se naše dete iskupi za svoje nedela zato što iskreno žali zbog njih, moramo mu dati vremena da pronađe ove reči u sebi kroz protok vremena. Mi smo moćni primeri svojoj deci za sve što je ljudsko. Naučićemo ih da kažu: "Žao mi je" davanjem ličnog primera. Deca treba da čuju naša izvinjenja drugima. Ona treba da znaju da ljudska bića nisu savršena. Kada kažemo detetu: "Žao mi je, napravila sam grešku", dajemo mu dozvolu da i ono može da je napravi. Dok modeliramo izvinjenje, naša deca će učiti i o opraštanju. Deca mogu da razumeju greške svojih vršnjaka, i obično odmah oproste i vrate se da se igraju zajedno. Nagradite svoje dete kad ispolji saosećanje. Ukoliko sa puno poverenja pustimo decu da razviju autentične društvene reakcije, učinićemo puno da razviju samopouzdanje i da postanu osetljivi i brižni ljudi. ![]() RORITELJSTVO Ne bi trebalo da bude nikakvo iznenađenje činjenica da uspeh ili neuspeh u školi počinje kod kuće. Brojne studije ukazuju na povezanost loših postignuća u školovanju i faktora kao što su nedostatak sna, loša ishrana, gojaznost, kao i nedostatak roditeljske podrške. Dobra vest je da iste studije pokazuju veće rezultate testova kod đaka koji žive u kućama u kojima postoje zdrave navike, redovna rutina i dobra komunikacija. Kako da učinite da vaše dete krene u školu ove jeseni sa najboljim mogućim polaznim osnovama? Pročitajte ove savete i posmatrajte napredovanje deteta. NEGUJTE I PODSTIČITE ZDRAVE NAVIKE Ni vi ne možete dobro obavljati poslove ako se ne osećate dobro. Da bi dete imalo najveće šanse za uspeh u školi, proverite da li postoje zdrave navike kod kuće. Odredite vreme za spavanje koja obezbeđuju detetu dovoljno sna i neka ima zdrav, kvalitetan doručak svakog jutra. Podstičite vežbanje, i ograničite vreme pored TV-a, uz video igrice, ili računar. ODRŽITE RUTINU Većina dece lepo prihvata rutinu koje je od pomoći da se organizuju radni dani. Na primer, dete može da se samo oblači, spremi svoj krevet, I doručkuje, zatim samo spremi svoju užinu I spakuje svoju školsku torbu sa završenim zadacima. Kada se vrati kući u popodnevnim satima, mama mu daje ručak, a ono nakon toga radi domaći zadatak, dok majka priprema večeru. Vaše rutine mogu da se razlikuju od ovoga, ali ključ je da je isti svaki dan tako da dete zna šta da očekuje. KREIRAJTE "STARTNO MESTO" Iskusni roditelji znaju da je važno imati određeno mesto za rančeve, jakne, cipele, patike, opremu za fizičko, likovno i razni drugi svakodnevni školski pribor. Možemo ga nazvati "startno mesto‘’. To može biti mesto pored vrata, na primer. Kako god da ga zovu, to je mesto gde vaše dete može da organizovano drži predmete koji su mu potrebni za školu svakog dana. Tako ćete znati gde da nađete stvari za vreme jutarnje gužve. ODREDITE RADNI PROSTOR U školi vaše dete ima sto na kome radi. Postoji dosta svetlosti, dovoljno krede pored table i dovoljno prostora za rad. Zašto ne obezbediti isti tip okruženja za domaći zadatak? Ako se odredi domaći prostor za rad, to često čini rad lakšim i zabavnijim deci koja treba da završe zadatke kod kuće. ČITAJTE DETETU, PONOVO, I PONOVO, MILION PUTA Često se kaže da deca provedu prvih nekoliko godina učeći da čitaju, a ostatak života da čitajući da bi nešto naučili. Pisana reč je ‘’kapija’’ za sva učenja, i što ste više ste pročitali svom detetu, veće su šanse da postane tečni čitač željan čitanja. Pokušajte da sednete sa svojim detetom da pročitate ponešto svakog dana, pružite mu obilje mogućnosti da vam čita naglas, I to će ga pre svega zabaviti. Značaj čitanja detetu se ne može dovoljno naglasiti. Ipak to ne bi trebalo da bude razlog za stres. STALNO UČITE Vaše dete možda je preraslo predškolski uzrast. Uprkos tome kućno obrazovanje je i dalje važan deo njegovog ukupnog iskustva učenja. Postoji stav da je na školama i nastavnicima da sve objasne, da bi se obezbedilo da je ono što deca nauče provereno I bezbedno. Nastavnici treba da urade najveći deo. Ipak, roditelji moraju da popune ‘’rupe’’ dobrom podrškom kod kuće. Nađite načine da učite dete tokom dana. Na primer, kuvanje kombinujte sa elementima matematike i nauke. Koristite vreme kada pravite večeru kao priliku da deca čitaju i slede uputstva, ili kako bi razgovarali o pretpostavkama (npr "Šta će se desiti kada umutim belanca?"). PREDNJAČITE U UČENJU Deca uče na primerima. Neka vas deca "uhvate" u čitanju. Odvojte vreme da savladate nove veštine I razgovarajte o svojim iskustvima sa decom. Sedi u blizini i plaćajte račune ili radite neki drugi "domaći zadatak", dok vaša deca rade svoj. Ukoliko želite da prikažete visok stepen radne discipline i stalno traženje mogućnosti učenja za sebe, vaša deca će početi da taj model ponašanja primenjuju i u svojim životima. RAZGOVARAJTE ČESTO Da li znate kako se vaše dete oseća o svojoj učionici, sa učiteljicom, i svojim drugovima iz razreda? Ako ne znate, pitajte. Razgovarajte sa decom o tome šta im se dopada, a šta ne u školi. Dajte im šansu da izraze svoje strahove, uzbuđenja ili razočarenja u svakom danu i nastavitite da ih podržavate i podstičete hvaleći njihove uspehe i napore. POKAŽITE INTERESOVANJE Nemojte ograničiti podršku detetu samo na sebe; učinite da ga i nastavnici podrže. Nastojte da ostvarite dobar kontakt sa školom, upoznajte nastavnike i ostanite u redovnom kontaktu telefonom ili e-mailom, tako da možete razgovarati o svim problemima koji se pojave. Ne samo da ćete otvoriti put za svoja pitanja, već ćete u isto vreme učiniti da nastavnicima bude lagodnije da vas pozovu ukoliko su zabrinuti bilo čime što je vezano za vase dete. OČEKUJTE USPEH Možda je najvažniji način na koji možete podržati napore svog deteta u školi, očekivati da ono uspe. To ne znači da zahtevati da bude najbolji student ili najbolji sportista ili najbolji umetnik. Umesto toga, neka zna da očekujete da da "sve od sebe", pa će i ono biti ponosno na svoja postignuća. Ako svoja očekivanje jasno izrazite i obezbedite kod kuće okruženje koje promoviše učenje, vaše dete će imati veće šanse da bude najbolji đak prema sa svojim mogućnostima ![]() Roditeljstvo " Tata, da li sam lepa? " "Da. Ti si jako lepa. " " Tata, šta znači "lepa"? " "Lepa znači mnogo stvari. U stvari, to znači različito za različite ljude. To je malkice teško da se definiše." " Kako znaš onda da sam lepa? " Evo šta sam želeo sve da joj kažem: Lepa si jer si tako slatka. Zato što ti se okice šire i osmehuješ se kad vidiš nešto što nikada nisi videla pre. Zato što ti se čelo nabora kada razmišljaš o nečemu tužnom. Zato što, kad si uzbudjena kad nešto radiš, širiš ručice kao da ćeš da poletiš iz sobe! Jer, kada te pogledam u oči, vidim tvoju mamu, a to me podseti koliko se volimo. Zato što se pentraš na stvari na koje sigurno ne bi trebalo. Ti si lepa kad postavljaš pitanja. Lepa si kad odgovorim, a onda postaviš odmah novo pitanje. Lepa si kad nakriviš glavicu, začkiljiš se u mene i u neverici kažeš: "Da li je to stvarno ili se samo šališ?" Ti si lepa kad se smeješ mojim odgovorima. Tvoje lice je prelepo kada poljubiš brata u čelo. Ručice su ti divne kada se propinju da uhvate moje, kada uzimaju stvari iz tvoje glavice i stavljaju ih na papir, i kada uzbuđenje pretvaraju u pljeskanje. Ručice su ti prelepe kada njima zagrliš mamu, kada njima talasaš kroz vazduh dok plešeš, i kada položiš na njih glavicu dok ti čitam. Nožice su ti tako lepe kada su u pokretu, kada se vrtiš i skakućeš. Ti si lepa i samo zato što postojiš. Zato što si tako živahna, tako radoznala. Lepa si zato što sve dobro i lepo na ovom svetu uzmeš, provučeš ga kroz sebe, kroz tvoje uši i oči i usta i telo, vratiš meni pokretom, glasom, svim što učiniš. Ti si najlepša osoba koju znam. A ono što sam zapravo rekao je: "Ja to jednostavno znam." "O! OK! Hvala tata! " Onda si otrčala, ruke iza tebe, noge ispod tebe, otvorenih očiju, suviše mlada da bi se brinula o tome da li si lepa, ali toliko lepa. Toliko, toliko lepa.
Na mojim kursevima zahtevam od roditelja da opišu kako bi se oni osećali da su nesamostalni. Narednih nedelja pokušavam da pomognem Lilijani da bude samostalna i iznenađena sam kako ona brzo obavlja postavljene zadatke. Kada je reč o njenoj netoleranciji prema drugaricama i drugovima, motrim na nju oprezno i neprestano.Nakon četiri nedelje Lilijanu ne možemo da prepoznamo. Sve je samostalnija i poslušnija, sve sigurnija u sebe. Ona povremeno pokušava da zadirkuje poneko dete i pritom se dogodi i da ga udari. Ali takvo ponašanje nestaje tokom narednih dana. Lilijana postaje strpljivija, a po njenom izrazu lica rekla bih i da je zadovoljnija. Majka je iznenađena, a kako mi se čini, i malo uznemirena.
Žena se odrekla posla koji je volela kako bi bila sa svojom porodicom. Ona želi da razmazi svog muža a naročito decu, da im odagna sve životne neprijatnosti, da bude tu uz njih onoliko koliko može. To je njen životni smisao, životni zadatak. Lilijanina majka često je razočarana jer deca ne znaju da cene njenu ljubav i njen trud i ne uzvraćaju joj na to onako kako bi ona želela. Majka smatra da su joj deca razmažena, sebična i nadmena. Ali to su ipak deca, rekla mi je. Ona želi da im olakša život. Samostalnost? Da, to mogu da nauče i u školi, objašnjava ona. Život nas ne mazi i pokazuje svoju surovu stranu još dok smo deca. Majka želi da pazi na svoju decu kao malo vode na dlanu i priznaje mi da ih rado služi i da deca tako zavise od nje. „Šta tu nije u redu?“, pita ona. Nije svaka pomoć zaista korisna. Postoje majke i očevi koji silno razmaze svoju decu, žele da im udovolje u svemu, onoliko koliko mogu, ispunjavaju sinovima i ćerkama svaku želju, žele da im život učine srećnijim, ispunjenijim i lakšim. Mnogi od njih iskusili su kao deca poteškoće i muke, nedostajali su im ljubav, sigurnost, razumevanje i oslonac i sada imaju samo jednu želju: da njihovoj deci bude bolje. Međutim, postoje i oni roditelji koji su u svom detinjstvu bili previše zbrinuti, zaštićeni i razmaženi, pa su i od svoje dece napravili bespomoćne i nesposobne ljude. Sve se tako brzo dešava: stupimo u brak i čeznemo za decom. Zaklinjemo se da ćemo deci pokloniti svu ljubav, da će ona rasti u divnom okruženju, mislimo da će sve biti dobro i ispunjeni smo velikom nadom i radošću. A onda na svet dođu deca. Neosetno, postaju centar porodice i zahtevaju od nas sve. I od samog početka ne ide tako lako kako smo o tome maštali. Nije lako uprkos svoj toj ljubavi! Postajemo obeshrabreni, bespomoćni. A kada čujemo kako prijateljici iz fitnes kluba vaspitanje dece tako lako polazi za rukom – ona o tome priča uvek kada posle treninga odemo na kafu – osećamo se još bednije. Ne možemo više da podnesemo tu situaciju. Kao i sve one lepe mame iz dečjeg parka koje, čini se, sve s lakoćom drže pod kontrolom. Ne možemo da priznamo da imamo probleme. Mi to jednostavno ne možemo! Čini se da su majke u odgajanju deteta često usamljene, osećaju se nesposobno i razočarano. Šta zaboga radim pogrešno? Kako da se nosimo s tim odgovornim zadatkom – to je najveći izazov koji postoji! Na to čovek jednostavno nije pripremljen. Majka nam priča na kursu: „Kada je naša ćerka došla na svet, bila sam oduševljena tim nedokučivim čudom života. Mogla sam satima da sedim i da posmatram to majušno biće koje smo mi stvorili. I znala sam: našem detetu će biti dobro. Ovo moje blago paziću kao kap vode na dlanu! Sve ću učiniti samo da ono bude srećno. I činila sam sve! Od početka sam mu ispunjavala svaku želju i trošila na to neizmernu energiju. Prošli su meseci dok nisam primetila da naša mala devojčica ima kontrolu nada mnom, da je nervozna i da me je potpuno okupirala. Pitala sam se šta to radim pogrešno, odrekla sam se sebe i svojih želja kako bih zadovoljila njene potrebe. Sada naša ćerka ima četiri godine. Plače od jutra do večeri, nikada ne želi da se igra sama, i to je neizdrživo. Naš brak trpi zbog toga, a moj muž dosta vremena provodi van kuće. Mislim da sam previše razmazila svoje dete i time sam uništila sve što sam imala!“ Beskrajno volimo svoju decu. Međutim, naša predanost nije uvek dovoljna. Jer deca u odrastanju moraju da ovladaju potrebnim veštinama kako bi izrasla u jake ljude, koji će znati da se snađu u svetu. Za roditelje je to dugotrajna i često zahtevna borba, ako ne i najodgovorniji zadatak koji moraju da obave, a to je sigurno teži i zahtevniji rad od univerzitetskih studija! Mnogi roditelji otklanjaju svojoj deci i najmanju prepreku s puta i žele da ih sačuvaju od životnih teškoća. Pomažu deci koliko mogu, nesebično ih oslobađaju svakog tereta, neprestano se trude da im ispune svaku želju, samo da deci bude dobro. Ima mnogo roditelja koji se toliko namuče oko svoje dece da dovedu sebe do stanja fizičke i psihičke iscrpljenosti. A dete je i pored toga nezadovoljno, mrzovoljno i nezasito u svojim zahtevima. „Moja petogodišnja Regula ne zna da se igra. Uvek je pripijena uz mene i pita me čime bi mogla da se zanima. A kada joj predložim nešto, ona odbija moje predloge. Regula jednostavno nije zainteresovana ni za šta. Neprestano me izaziva i želi da samo njoj posvećujem vreme. A kada joj ne ispunim zahteve, nastaje pakao: izaziva me svojom nepristojnošću, prosipa sirup na tepih, baca kutiju sa finim biserima niz stepenice i viče kako ću opet morati da se potrudim i da ih pokupim. Ponekad se namerno umaže dok jede, samo da bih ja morala ponovo da je presvlačim. Regula neće sama da se obuče. Nijednom nije sama obula patofne. A kada ja to neću da uradim umesto nje, nastane haos! Ja se tako iznova mirim sa situacijom, uslužim je zbog mira u kući ili, bolje rečeno, zato što ne mogu više da podnesem njene scene. Nemam više živaca ni snage. Zbog tako užasnih scena ponekad poželim da je nikad nisam rodila.“ Nije svaka pomoć korisna! Na mojim kursevima zahtevam od roditelja da opišu kako bi se oni osećali da su nesamostalni. Tada ih zamolim da ovu knjigu odlože na pet minuta i da počnu da razmišljaju kao nesamostalne osobe. Molim vas da zapišete svoja razmišljanja na ovu temu i da ih zatim pročitate. Na moje pitanje kako se oseća osoba koja je nesamostalna, polaznici kursa su napisali: • „Ne bih bio samouveren, bio bih obeshrabren i neraspoložen, osećao bih da ne mogu ništa da uradim sam.“ • „Oslanjao bih se na druge umesto na sebe.“ • „Osećao bih se nesposobnim u odnosu na partnera, oslanjao bih se na njega. Često bih partnera pitao za mišljenje kako bih shvatio da li je to što radim dobro ili nije.“ • „Sumnjao bih u sebe, potcenjivao bih druge i mučio bih svoje kolege i svog partnera.“ • „Bio bih osetljiv na kritiku zato što sam nesiguran u sebe.“ • „Osećao bih se bespomoćnim u nepoznatim situacijama ili konfliktima koji moraju da se razreše. Mislim da bih loše procenjivao šta treba da uradim.“ • „Bio bih prepušten sebi, ne bih prihvatao novine jer bih ih se plašio.“ • „Bežao bih od odgovornosti, zavisio bih od drugih.“ • „Mislim da bih imao duboki osećaj beskorisnosti.“ • „Mislim da bih bio egoista.“ • „Ne bih mogao iskreno da volim jer bih se suviše bavio sobom.“ Jedna polaznica kursa je rekla: „Nesamostalna osoba možda bi i mogla na neki način da se oseća dobro, ako bi živela u okruženju koje jeskrojeno prema njoj. Nesamostalnost ima i svojih prednosti. Ipak, nesamostalnim osobama neophodna je pomoć da bi izrazile svoje želje, one nikada ne odrastu.“ Jedan otac je napisao: „Kada bismo bili nesamostalni, ne bismo znali da ispoljimo svoja osećanja. Ne bismo se osećali prihvaćenima u nekom društvu, niko nas ne bi shvatao ozbiljno, a ni mi ne bismo nikog shvatali ozbiljno.“ Mnogi roditelji previše razmaze svoju decu. Zato im dajem zadatak da zapišu kako se oseća nesamostalno dete. Polaznica kursa opisuje: Nesamostalno dete oseća se otprilike ovako: „Ja ovo ne mogu sam. Bez odraslih sam bespomoćan. Drugi sve znaju mnogo bolje od mene i zato ništa i ne pokušavam da uradim i radije ih posmatram. Osećam se glupim, nesposobnim i manje vrednim. Nemam svoje ideje, jer nisam motivisan i zato sam lenj. Ne znam šta je to uspeh jer odrasli sve obavljaju umesto mene. Ljubomoran sam na moje samostalne drugove i nekada pokušavam da im se svetim. Često sam mrzovoljan i neraspoložen, zloban, neprijatan i prkosan. Odrasli moraju za mene uvek da budu tu kako bi mi ispunili želje. Želim da se uvek posvete samo meni, inače mi postaje dosadno i zato pravim gluposti ili jednostavno dangubim. Upuštam se rado u teške rasprave sa roditeljima kako bih ih privoleo da mi ispune želje. Ne uživam ni u čijem društvu i osećam se usamljeno, jer me drugi izbegavaju.“ Kada mi je polaznica kursa predala papir, rekla je: „Nakon zapisanih rečenica o tome kako se osećaju nesamostalna deca, shvatam da su razmaženost i zavisnost od drugih velika prepreka za dečake i devojčice.“ Druga polaznica kursa, koja se žalila na depresiju, rekla je: „Nesamostalno dete misli da ne može samo da obavi svakodnevne zadatke zato što to umesto njega čine odrasli. Rečenice kao što su: ’Za to si još uvek mali’ navode dete da sumnja u svoje sposobnosti. Dete zavisi od svojih roditelja. Ta zavisnost nastaje zato što odrasli određuju za šta je dete sposobno, a za šta nije. Dakle, detetu postaje dosadno. Ono takođe ne uči da snosi odgovornost i posledice za svoja dela. Dete postaje lenjo, sebično i iskorišćava druge. I sama sam do nedavno bila dete. Nažalost, nesamostalna sam i veoma se plašim da ću nešto uraditi pogrešno. Osećam se beskorisno i duboko obeshrabreno jer ne znam da li bih sama mogla nešto da ostvarim i promenim. Pošto mi nedostaju pozitivna iskustva, plašim se da preuzmem kontrolu nad svojim životom. Predajem se, zadovoljavam se time da ovako živim i radije stvari prepuštam drugima. Nesamostalnost vas čini nesrećnim, jer niste iskusili uspeh zahvaljujući kome možete da kažete: ’Ja sam uradio to i to.’ Deci su potrebna korisna iskustva da bi postala samostalna!“ Naravno, ovo se ne odnosi na svako zaštićeno dete. Sigurno je ipak to da nesamostalno dete, dakle dete koje zavisi od drugih, gubi osećanje samovrednovanja. Dete je nesigurno i kada svoje mane prikriva nepristojnošću, nametljivošću, kukanjem ili agresivnošću. Dete je često uplašeno i ćutljivo, u svakom slučaju mnogo zahteva od roditelja, od odraslih. „Nesamostalno dete misli da ne može samo da obavi svakodnevne zadatke zato što to umesto njega čine odrasli. Rečenice kao što su: ’Za to si još uvek mali’ navode dete da sumnja u svoje sposobnosti. Dete zavisi od svojih roditelja.“ U obdaništu su takva deca najčešće pasivna. Nedostaje im samopoverenje i uplašena su. Ne umeju da se snađu u nepoznatim situacijama. U obdaništu nisu opuštena, osećaju se bespomoćno i napušteno. A kada deca odrastu, neće više biti roditelja koji će moći brzo da reše njihove probleme. Tako se naša velika i dobronamerna briga za decu okreće protiv njih. „Ne, to sigurno ne bismo želeli!“ Činjenica je: ako detetu otklonimo sve neprijatnosti s puta, ako ga služimo i previše ga razmazimo, oduzimamo mu iz ruku kontrolu nad sopstvenim životom. Dete možemo da sputamo našom prevelikom ljubavlju. Kao rezultat svega nastaje čovek koji je nesposoban za život. Najgore je to što detetu sebično ponašanje neće olakšati život, ono neće moći da izgradi i neguje zdrave odnose jer, osim roditelja, niko neće želeti da prihvati njegovu razmaženost. „Zar nije previše tražiti od deteta da bude samostalno? Naše dete je još malo. I želela bih da ono još nekoliko godina bude uz mene. Tako je milo! I ko zna da li će za nekoliko godina i dalje biti tako slatko. Iskreno, želim da moje dete još malo zavisi od mene. Ionako će kroz život naučiti da bude samostalno.“ Deca roditelja koji imaju ovakav stav nisu (naročito ne u pubertetu) samostalna i neće znati kako da se snađu u ovom surovom svetu. Da li im zaista želimo tako nešto? Ne zavaravajmo se: imala sam iskustva s mnogom decom koja su morala da se bore sa neispunjenošću i nesigurnošću, s decom koja nisu znala da budu samostalna zato što su im roditelji – često iz dobre namere i brige – to uskratili. Nije svaka pomoć zaista korisna. Nesamostalno dete koje je centar porodice postavlja svom okruženju neverovatne zahteve i postaje tiranin. Pošto mu se roditelji ne suprotstavljaju, dete nije naučilo kako da se suoči s neprijatnošću. Želela bih da napišete par reči o tome kako se oseća samostalno dete. Još jednom vas molim da knjigu odložite sa strane i razmislite o tome pre nego što nastavite da je čitate. • Dete ima poverenja u sebe i ima zdravo osećanje samovrednovanja. • Dete je aktivno. • Dete je okrenuto stvarnosti. • Dete se oseća korisnim. Njemu se može nešto poveriti. • Dete je spontano. • Dete je željno znanja i ima izraženu radoznalost prema svetu i životu. • Dete je motivisano, igra se i postiže sve posvećenošću, motivacijom i strpljenjem. • Dete može da isplanira svoj dan onako kako ono želi. • Dete se ne obeshrabruje tako lako. Kada u nečemu ne uspe, prihvata to. Sledeći put će sigurno biti bolje. • Dete može da brani svoj stav i svoje mišljenje. Zato ono pred grupom poznatih ili nepoznatih ljudi ima hrabrosti da kaže „ne“. • Dete ima prijatelje, može aktivno da učestvuje u svom socijalnom okruženju. • Dete drugi shvataju ozbiljno i ono shvata ozbiljno druge. • Dete može, prema svom uzrastu, da preuzme odgovornost. Pod samostalnošću ne podrazumevam to da dete može da uradi sve što zamisli. Mislim da roditelji ne bi trebalo da detetu dozvole baš sve. Znamo da dete još nije sposobno da samo postavi granice u onome što radi. „Nesamostalno dete koje je centar porodice postavlja svom okruženju neverovatne zahteve i postaje tiranin. Pošto mu se roditelji ne suprotstavljaju, dete nije naučilo kako da se suoči s neprijatnošću.“ Samostalnost o kojoj ovde govorim suprotstavlja se zavisnosti od drugih i upućenosti na druge. Deci je, već u ranom periodu života, potrebno da urade nešto sama, bez pomoći odraslih, i sposobna su za to. Objasniću vam, kroz primere, kako bi to trebalo da izgleda u praksi. „Pomozi mi da to uradim sam!“ Ova rečenica jeste srž Montesori metode. Posmatrala sam majku i jednogodišnju ćerku kako stoje na niskom ivičnjaku. U uskoj uličici gotovo da nije bilo saobraćaja. Dakle, nije bilo nikakve opasnosti. Devojčica je želela da se zabavi, pa se iznova pela na ivičnjak i iznova je silazila s njega. Iz straha da će se devojčica povrediti, majka ju je uhvatila za ruku i po dvadeseti put joj je rekla: „Pazi, inače ćeš pasti!“ Devojčici nije uspelo da se otrgne iz majčine ruke, naljutila se, počela je da vrišti i htela je da je majka nosi. Kakvu šansu je devojčica propustila: da radosno nauči svoje prvo penjanje uz stepenice! Šta je jedna mala nezgoda u odnosu na mogućnost da dete oseti delić svoje nezavisnosti? Na stepenicama stoji Marija Ana, koja ima petnaest meseci. Devojčica se drži čvrsto za gelender i želi da istraži svaki ugao. Ja stojim nekoliko koraka dalje i napeto je posmatram. Ona me gleda radoznalo, zatim pokazuje na mačku koja se čisti na odmaralištu. Marija Ana vrišti od zadovoljstva i polako se penje uz stepenice, neumorno brblja i pokazuje mi mrava i papirić od bombone na stepeniku. Majka nam se približavala posmatrajući da li je sve u redu, a u razgovoru koji je usledio, ukazala sam majci na to koliko je njena mala ćerka samostalna. „Znate li da se Marija Ana jednom saplela i da je pala niz stepenice, ali se nije povredila. Zbog toga sam prebacivala sebi. I pored toga, ponovo sam je pustila da se sama penje na gornji sprat. Gornji deo kuće je odvojen i mislim da je prilično bezbedan za dete. I ako se Marija Ana ponovo saplete, držaće se čvrsto za gelender. Da li bih bila u pravu kada bih je zbog svog straha sprečila u toj avanturi? Mislim da ne bih, zar ne?“ Često potcenjujemo decu. Dečje sposobnosti mnogo su veće nego što možemo da naslutimo. Na moj kurs često dolaze izrazito srećni roditelji koji mi govore: „To je neverovatno! Nisam znao šta moje dete sve može da uradi. I sada je ono zadovoljnije, spretnije i strpljivije nego ranije, kada sam ga ja štitio i nadzirao.“ Dozvoliti deci da budu samostalna nije uvek prijatno i zahteva od nas strpljenje, kao i odricanje od našeg uobičajenog radnog tempa. Međutim, kada dete postane samostalno, u tome uživa cela porodica. Deca će retko zavisiti od nas a samim tim ćemo i mi imati više vremena za opuštanje. IZVOR: Detinjarije ![]() Pojavila se još jedna u nizu studija koja govori o tome da deca koja se kažnjavaju batinama postaju agresivna. Sumnjam da sam jedina koja na ovo gleda sa komentarom ‘’naravno, to nije neobično, očekivalo se’’. Međutim, ono što me ozbiljno iznenađuje je da i dalje postoji debata ‘’tući–ili–ne tući-dete’’ i da i dalje postoje roditelji koji potežu argument: ’’Pa ja sam kao mali dobijao batine, pa je to ispalo dobro!’’. Naravno da dete koje je dobijalo batine u detinjstvu najčešće neće automatski ‘’porasti’’ u ubicu. Ali dugo, dugo nakon detinjstva, a možda i zauvek, batine će imati svoj dugoročni efekat na njegovu psihu. Posledice batina teško se ‘’brišu’’. Pročitajte o pet groznih dugoročnih efekata izazvanih kažnjavanjem batinama. 1. Batine čine decu agresivnijom. Prema rečima Elizabet Gershoff sa Univerziteta Teksas u Ostinu, koji proučava roditeljske metode za postizanje discipline i njihove dugoročne efekte, deca koja su tučena kao 5–godišnjaci imaju nešto veće šanse da budu agresivni i da krše pravila u osnovnoj školi. Ova deca usvajaju agresiju kao model za rešavanje problema. Ona smatraju da mogu dobiti ono što žele ako nekoga istuku. 2. Batine u detinjstvu dovode do problema sa govorom kod dece. Ista studija saopštava da deca koja su dobijala batine najmanje dva puta nedeljno od strane očeva u uzrastu od 5 godina u značajno većem broju imaju oskudniji rečnik I manju sposobnost razumevanja jezika na testiranju. 3. Batine dovode i do saznajnih oštećenje i dugoročnih razvojnih teškoća. Prema saopštenjima autora iz Dečje bolnice sa Istočnog Ontarija u Otavi, batine mogu da smanje količinu sive mase u mozgu. Siva masa je sastavni deo centralnog nervnog sistema i od velikog je značaja za sposobnost učenja I inteligenciju. Ona je deo mozga koji je važan za čulno opažanje, govor, kontrolu rada mišića, ispoljavanje emocije I pamćenje. 4. Batine mogu da dovedu do depresije, anksioznosti, i alkoholizma. Rezultati nedavno saopštene sturije ukazuju da dete koje roditelj ošamari, gura , ili udara ima povećan rizik od mentalnih bolesti. Jedna studija koja je objavljena u Pediatrics-u , tvrdi da su odrasli koji kažu da su tučeni kao deca skloniji poremećajima raspoloženja, anksioznosti I zloupotrebi alkohola ili droge. 5. Tučena deca u većem procentu u odraslom dobu ispoljavaju gojaznost i niz drugih bolesti. Ako mentalni efekti batina nisu dovoljni da odvrate roditelje da tuku svoju decu, možda fizički hoće. Prema kanadskoj studiji saopštenoj ove godine, detinjstvo sa batinama decu stavlja u veći rizik od kardiovaskularnih bolesti, reumatoidnog artritisa i gojaznosti u odraslom dobu. Šta vi mislite o batinama? Da li mislite da su ‘’iz Raja izašle’’? ![]() Roditeljstvo Prema saznanjima naučnika, deca koji dodiruju, opipavaju, isprobavaju ili razbacuju predmete – a posebno hranu,ustvari samo stalno prikupljaju informacije o svetu oko sebe. Dete je rođeno i njegova glavica je ''neispisani’’ beli list papira u koji ono sada besomučno beleži nove informacije. Psiholozi su testirali 72 dece uzrasta 16 meseci tako što sui m pokazivali određeni broj predmeta. Želeli su da otkriju da li je dete u stanju da upamti njihova imena. Oni koji su napravili više nereda bili su bolji u učenju i pamćenju reči. Doktor Larissa Samuelson sa saradnicima u Iowa univerzitetu je sprovela istraživanje nakon koga je zaključila: ‘’Vaše dete koje sedi u stoličici za hranjenje, brlja ručicama po tanjiru i razbacuje hranu, upravo najozbiljnije uči i ova saznanje su neprocenjiva u njegovom razvoju.’’ Svako od dece koje je bilo uključeno u istraživanje je dobilo nekoliko mekanih predmeta uključujući džem od jagoda, sir, umak od čokolade i zobenu kašu. Istraživači su otkrili da deca koja se u svojim aktivnostima ne ustručavaju da se isprljaju, pa tako hvataju ili prinose ustima stvari na koje naiđu, tačno imenuju mnogo više predmeta od dece 'čistunaca' koji samo upiru prstom u predmete. Lynn Perry koja je učestvovala u istraživanju kaže da su deca koja su napravila nered pravilno identifikovala 70% predmeta, dok su ‘’uredni’’ prepoznali 50 %. Tokom israživanja deca su bila podeljena u dve grupe. Jedni su sedili u stolici za hranjenje, a drugi za stolom. Oni u stolici pokazali su bolje rezultate, što prema mišljenju istraživača pokazuje kako je hranjenje povezano s učenjem. Pokazalo se da su deca u stolici napravila više nereda jer znaju da tamo to mogu činiti. Ali, igranje s hranom učinilo je da bolje nauče nazive namirnica. U izvještaj pod nazivom Highchair Philosophers koji je objavljen u časopisu Developmental Science navedeno je kako je aktivno istraživanje dodirom važno za djecu kako bi prepoznala šta je šta. Zamislite da imate dve šolje. U jednoj je mleko u drugoj beli fondan za kolače. Vizualne informacije bit će od male pomoći, ali ako dete stavi prstić u tekuće mleko i u gustu lepljivu smesu, brže će shvatiti šta je šta. (Setimo se Marfijevog pravila za rad u laboratoriji: ‘’Vrela epruveta izgleda isto kao i hladna’’ ) Prošle godine je sprovedeno još jedno istraživanje koje je pokazalo da su ljudi koji rade u neredu produktivniji. Nemački naučnici otkrili su da ljudi bolje razmišljaju kada su okruženi haosom, jer im je sve na dohvat ruke. Poznate osobe koje su radile u neredu su fizičar Albert Einstein i književnik Roald Dahl. ![]() Disleksija je poremećaj u učenju čitanja i pored postojanja normalne inteligencije, dobrog vida i sluha, sistematske obuke, adekvatne motivacije i ostalih povoljnih edukativnih psiholoških i socijalnih uslova. Disleksija predstavlja značajno neslaganje između stvarnog (postojećeg) i očekivanog nivoa čitanja u odnosu na mentalni uzrast (Golubović, S. 2000).
![]() 1. Dajte detetu punu informaciju o tome šta mu se dešava. Deca žele prave odgovore na pitanje šta se dešava sa njima i zašto. Prvo vi naučite o disleksiji, a zatim podelite ono što ste naučili sa detetom . Ako je dete prepušteno sebi da shvati šta nije u redu, velike su šanse da problem vide večim nego što zapravo jeste ( tj. da pomisle " Ja sam, prosto, glup " ili "Moj mozak bolestan'') . Obrazujte se i obrazujte svoje dete da bi ste demistifikovali problem. 2. Jačajte samopouzdanje deteta na drugim poljima. Prosečno dete sa disleksijom troši ogromnu količinu vremena da savlada čitanje i pisanje. Sve to može doživeti kao iscrpljujuću borbu sa stalnim neuspesima. Veoma je važno da pronađemo druge mogućnosti gde dete može da doživi uspeh. Budite pronicljivi i strpljivi, tragajte za skrivenom snagom svog deteta i pomozite joj da se ''razmahne''. Imajte na umu da je dete kao celina mera svoje ukupne sposobnosti i vrednosti. Snaga deteta ne mora uvek biti merena na klasičan načina: kao snaga u sportu. Ona može biti individualna i jedinstvena, i ispoljiti se u gradnji Lego kockicama ili dobrom i prijateljskom odnosu prema drugima . 3. Čitanje je za dete sa disleksijom težak posao - bar neka bude zanimljivo. Deci sa disleksijom ne dopada se proces čitanja, ali to ne znači da im se ne dopada sadržaj teksta. Pronalaženje interesantnih delova teksta za koje dete ima interesovanje može da učini čitanje prijatnijim. Na primer: ako dete ima afinitet za automobile, onda čitajte stranice časopisa o automobilima. Ako voli Hari Potera, čitajte novu knjigu o njemu. 4. Nađite optimistične primere osoba sa disleksijom. Svako je video crno-belu sliku Alberta Ajnštajn sa razbašurenom kosom ispod koje stoji da je ovaj genije bio disleksičar. Slažem se da je teško dete dvadeset prvog veka ohrabriti primerom nekoga ko je umro 1950, ma kako genijalan bio. Zato mu recite ko su disleksičari novog vremena: Orlando Blum, Jackie Chan, Patrick Dempsei, a naravno, dame: Selma Hajek, Jevel, Vhoopi Goldberg. 5. Koristite pomoćne tehnologije Kupovina računara detetu sa disleksijom ne izgleda kao dobra stvar. Ali od PC-a se danas ne može pobeći, pa mu možete kupiti softver koji detektuje zvuk i prepoznaje glasove koje dete izgovara nakon što pročita reč sa ekrana. Ovakvi softveri postoje za englesko govorno područje (Dragon Naturalli Speaking ili Kurzveil 3000). Budimo iskreni. Za disleksičara je ovo samo pomoćna tehnologija za rad kod kuće, dok će pravu pomoć dati logoped. Ali treba naći ravnotežu između napornog rada i igre da bi se omogućila bolja produktivnost u školi i bolje snalaženje u životu. 6.Potražite pomoć logopeda Rana intervencija pruža najveće šanse za postizanje uspeha u tečnom čitanju. Rad na očuvanju samopouzdanje deteta je najvažniji činilac za njegog opstanak i napredovanje, kako u učionici, tako i u životu. Disleksija se često ne prepozna ili se prepozna kasno, kada dete već uveliko ima problema kako u postizanju školskog programa, tako i sa grupom vršnjaka koja je često surova. Zato, ako vam se čini da vaše dete ima nešto od simptoma koji ukazuju na ovaj poremećaj, nemojte skrivati glavu u pesak i nalaziti opravdanja, već potraćite pomoć stručnjaka. ![]() Svaki roditelj želi da podstakne dete da jede što bolje. Ipak, neke rečenice mogu biti kontraproduktivne. Pročitajte šta roditelji izgovaraju, a šta deca ''čuju''. 1 . " Vidi kako tvoja sestra, brat, prijatelj to jede, zašto ti ne jedeš? " Dete čuje ovo: " On / ona je bolja od mene jer to jede." Umesto one rečenice, radije recite: " Znam dušo da je potrebno vremena da se nauči neki novi ukus. Sada ti se ne dopada, ali možda će doći vreme kada ćeš to zavoleti.'' Obrazloženje: Umesto da budite kod deteta osećanje manje vrednosti, vi mu poklanjate poverenje, i ulivate mu veru da će sve doći u svoje vreme. 2. " Nekada si voleo borovnice - ti si tako izbirljiv! " Dete čuje ovo: "Ja sam izbirljiv, kada sam jednom to postao, uvek ću biti.'' Bolje od ovoga: nemojte pridavati pažnju probirljivosti. Umesto toga, učinite od obroka prijatno iskustvo za dete. Obrazloženje: Izbegavajte etiketiranje dece epitetima kao što je " izbirljiv " jer je to normalna faza u razvoju, a ''etiketa'' je nešto trajno. 3. . " Poslednji put, NE! Ne možete dobiti sladoled! " Prevod: " Ja nikad neću dobiti sladoled! " Bolje je reći: " Ne možeš dobiti sladoled sad, pola sata pred ručak. Dobićeš ga tokom popodneva za užinu." Obrazloženje: Deca prihvataju "ne" mnogo lakše kada znaju zašto ne mogu nešto da imaju i kada će ga ponovo imati. 4. " Nisi dovoljno jeo. Uzmi još nekoliko zalogaja i onda možeš da napustiš sto." Prevod : "Mama / tata / ispražnjen tanjir (spoljni signali) su bolji u oceni da li sam gladan, nego to kako se ja osećam ''iznutra''. Bolje je: "Proveri da li si sit i da li želiš još, jer je sledeći obrok tek za nekoliko sati.'' Obrazloženje: Kada decu ''zadužimo'' da procene koliko im je hrane dovoljno, ona se uče da upravljaju osećajem gladi i sitosti (ponekad ipak mogu da pogreše...imajte razumevanja :) 5. " Dobićete dezert, ako jedete povrće. " Prevod: " Jedva čekam dan kada neću više morati da jedem povrće, već ću moći odmah da jedem slatkiše!" Bolje od toga je: Umesto zakeranje pogađanja oko hrane, često ponudite ukusno spremljeno povrće koje će se detetu svideti. Na taj način promovišete model zdrave ishrane, a dete se ne oseća kao da ''trguje'' oko slatkiša. Obrazloženje: Deca zavole hranu koju dobiju kao nagradu više nego tu istu hranu ako moraju da je jedu. 6. " Odlično si jeo! " (pokazujete oduševljenje ako dete pojede više iz tanjira) Prevod : "Mama i tata su ponosni na mene kad pojedem više hrane ili ispraznim tanjir . " Bolje je reći: " Uvek je odlično kada poslušaš svoj stomak!" Obrazloženje: Hvaleći decu kad pojedu više, učimo ih koju količinu je poželjno da pojedu umesto da ''oslušnu'' svoj apetit, koja varira od obroka do obroka. To su kasnije ona deca koja moraju da isprazne tanjir I u 25 godina, kada ih više niko ne kontroliše. 7. " Pojedi ovo, to je dobro za tebe." Dete čuje: " Ovo sigurno nije ukusno." Bolje je to reći: " Mmmmm, ovo je baš dobro, liči na pastu koja ti se svidela pre par dana''. Obrazloženje: Studije pokazuju da deca bolje prihvataju već poznate ukuse i da im treba uvek dati što više informacija o nečemu novom što im uvodimo u ishranu. 8. " Ako budete dobri u prodavnici, dobićete kolačić, " ili " Ako ne prestaneš da radiš to , nećeš dobiti sladoled večeras . " Prevod: "Svaki put kada sam dobar, trebalo bi da dobijem poslasticu!" Bolje od toga: Objasnite deci kako treba da se ponašaju i koje su posledice lošeg ponašanja, ali nemojte to ''vezivati'' za hranu. Ni za nagrađivanje, ni za kažnjavanje nemojte koristiti hranu. Obrazloženje: Razmislite o dugoročnim efektima nagrađivanja, odnosno kažnjavanja hranom. U jednoj studiji iz 2003 g koja je obrađivala ponašanje vezano za ishranu, pokazalo se da odrasli koji pamte da su ih u detinjstvu nagrađivali hranom ili kažnjavali uskraćivanjem hrane imaju veći rizik za gojaznost ili bulimiju, odnosno opsednutost dijetama. 9. " Mi ne jedemo često tortu, jer je to loše." Dete čuje: "Ja volim sve što je za mene loše (zadovoljstvo= loše) . " Bolje je to reći: "Torta nije hrana koju treba jesti često, ali je svi volimo i radujemo se što ćemo je jesti ovog vikenda na rođendanu kod Milice. " Obrazloženje: Označavanje hrane kao " dobre " i " loše " stvara predrasude oko ishrane . Umesto toga, učite decu kako da sve namirnice uklope u uravnoteženu ishranu. 10." Ne dopada ti se večera? Hoćeš da ti napravim nešto drugo? " Prevod: "Ja nikada ne morate da pojedem ono čime nisam oduševljen, jer će mama / tata uvek naprave ono što volim! " Bolje je to reći: "Svi smo dobili isti obrok za večeru, ponekad je to ono što volim ja, ponekad ono što voliš ti. Ili neko drugi iz porodice. Ne volimo svi isto, ali će doći i ''tvoje omiljeno'' na red.'' Obrazloženje: Zajednički obroci uče decu da je okupljanje oko njih porodična stvar. To ih podstiče da prihvate vremenom malo pomalo - sve veći izbor hrane. Nikada ne potcenjujte moć onoga što govorite deci o hranu. |
![]() Dr Dragana Stamatović
pedijatar ![]() Arhiva
March 2021
Kategorije
All
|